Srpska za deset godina ostala bez 22.000 studenata, u čemu je problem?

Srpska za deset godina ostala bez 22.000 studenata, u čemu je problem?

U Republici Srpskoj je u 2012. godini bilo 46.567 studenata. Deset godina kasnije taj broj je gotovo prepolovljen i broj studenata je spao na 24.807

Neakreditovani fakulteti u Srpskoj – šta se promijenilo?
Sve manje interesovanje za studiranje
Humanost: Budući socijalni radnici volontirali u “Mozaiku prijateljstva”

U Republici Srpskoj je u 2012. godini bilo 46.567 studenata. Deset godina kasnije taj broj je gotovo prepolovljen i broj studenata je spao na 24.807. To je pad od 46,73 odsto. Ovo su podaci koje je prije nekoliko dana predstavio docent na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci Nebojša Đurić.

Đurić za naš portal kaže da je teško ustanoviti glavni razlog odlaska studenata iz Republike Srpske. Niko, dodaje on, nije uradio ozbiljnu analizu o ovom problemu, tako da možemo samo da nagađamo. Problem se, smatra Đurić, ignoriše i traže se različita opravdanja poput trenda odlaska mladih.

„Mislim da su naši univerziteti postali konzervativne sredine koje nisu spremne da se prilagode aktuelnim potrebama našeg društva. Ne pratimo tehnološki razvoj i veoma rijetko vršimo izmjene studijskih programa. Svaki prijedlog da se nešto promijeni nailazi na veliki broj kritika. Ipak, smatram da naši javni univerziteti posjeduju ogroman kvalitet i da je ovo privremena faza koju moramo proći kako bismo jednog dana bili konkurentni univerzitetima u regionu“, istakao je Đurić.

U Republici Srpskoj, kaže on, studenti najviše upisuju softversko inženjerstvo (ETF), informatiku (PMF), arhitekturu (AGGF) i medicinu. Svi ostali studijski programi imaju problem sa brojem studenata.

„Postoje studijski programi koji su manje interesantni, ali to ne možemo pripisati problemu odlaska studenata. Takođe, iako tehnički fakulteti upisuju solidan broj studenata, poznato je da veliki broj maturanata iz Republike Srpske upisuje ove fakultete u regionu“, rekao je Đurić.

Trebamo, smatra on, postaviti pravo pitanje: kako omogućiti dolazak studenata u Republiku Srpsku? Đurić tvrdi da je odgovor na ovo pitanje veoma jednostavan: pokretanje studijskih programa na engleskom jeziku.

„Ovo su uradili samo neki fakulteti u Republici Srpskoj i pokazalo se kao odličan potez. Da bismo ovu ideju sproveli na javnim univerzitetima potrebno je da država omogući finansijska sredstva. Većina fakulteta je zapostavljena od strane državnih institucija, a zauzvrat se očekuju vrhunski rezultati. To tako ne ide. Ako želite znanje, onda morate da imate ozbiljna finansijska ulaganja u visoko obrazovanje“, kazao je Đurić.

Bivši dekan banjolučkog ETF-a Branko Dokić smatra da su razlozi za drastično smanjenje studenata na svim univerzitetima i visokim školama u Srpskoj političke prirode. Živimo, kaže on, u vremenu besperspektivnosti koje prati velika nezaposlenost.

„Po završenom fakultetu mladi ne mogu dobiti posao ako nisu u vladajućim partijama. Koliko puta smo čuli poruku pojedinih partijskih lidera da je mladima uzaludno fakultetsko obrazovanje ako nisu u ‘pravim’ strankama? To dobar dio mladih, po pravilu najsposobnijih, razumije kao poruku da napuste ove prostore“, rekao je Dokić.

Zbog toga se, kaže on, niko ne „češe po glavi“. Smanjuje se broj stanovnika, a time i potencijalna baza studenata. Ostaju oni koji ne mogu naći posao „vani“ i jedan dio inženjera IT-a.

„Sistem visokog obrazovanja nam je u haotičnom stanju. Bolje reći – sistem ne postoji. Niko ne planira koliko nam je i kojih kadrova potrebno. Novi fakulteti, pa i univerziteti, haotično se otvaraju suštinski ne ispunjavajući elementarne uslove. Formu zadovolje na raznorazne načine i obmanjuju komisije za akreditacije“, istakao je Dokić.

U tome, dodaje Dokić, prednjače privatni fakulteti. Sve to liči na Potemkinova sela. Ne treba, podsjeća on, zaboraviti da se iz godine u godinu povećava broj studenata koji studiraju na fakultetima van Bosne i Hercegovine. Mnogi budući studenti polažu prijemne ispite na bh. fakultetima, upišu se, a zatim odmah prelaze na austrijske ili neke druge evropske fakultete.

„Privatni fakulteti su posebna priča. Odmah da se ogradim od standardne floskule po kojoj su svi javni fakulteti dobri, a privatni loši. Međutim, nesporna je činjenica da među privatnim fakultetima ima onih koji su veliko zlo ovog društva. Takvi su direktno povezani sa uticajnim političarima. Koliko je samo onih zaposlenih u javnim institucijama završilo privatne fakultete i zauzeli pozicije mladih diplomiranih kadrova“, pita Dokić.
Kako se do tih diploma, dodaje Dokić, dolazilo, najbolje pokazuje akcija „Klaster“. Vicevi se pričaju na račun diploma sa privatnih fakulteta. Ne treba, kaže on, zaboraviti da u svakoj šali ima malo istine.

„Jedna od tih šala govori o izvjesnom gospodinu koji je po završetku privatnog fakulteta pozvao prijatelje da ih počasti. Na pitanje da li mu je bilo teško da uz posao završi fakultet odgovorio je: ‘Ma kakvi teško, da sam znao da je ovako lako završio bih ja i srednju školu’. Nikoga u BiH ne brine činjenica da u Hrvatskoj i u Sloveniji javljaju kako neće priznavati bh. diplome. Šteta je ogromna i teško će biti sanirana. Potrebna je temeljna reforma ne samo obrazovanja, nego i društva. Ova vlast to nije u stanju. Ona je do ovoga i dovela“, kategoričan je Dokić.

Član Odbora za obrazovanje, nauku, kulturu i informisanje Narodne skupštine Republike Srpske Tanja Vukomanović smatra kako je mnogo faktora koji su ispraznili amfiteatre. Neki od njih, smatra ona, svakako jesu migracije i loša demografska slika.

„Međutim, na smanjenje broja studenata mnogo je uticao i kvalitet obrazovanja, kao i vlast koja jasno daje do znanja omladini da diploma nije bitna. Obrazovanje već godinama nije prioritet ljudima koji su na vlasti u Republici Srpskoj, a rezultat toga su brojke koje ste naveli“, smatra Vukomanović.

Dok neke zemlje, dodaje ona, obrazovanje stavljaju kao prioritet, u Republici Srpskoj, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, to nije slučaj. Programi na mnogim fakultetima su zastarjeli, studenti su opterećeni teorijom, mnogi mjesecima uče pojedine metode koje se više nigdje ne koriste, a poseban je problem što fakulteti uopšte nisu prilagođeni tržištu rada.

„Sve to dovelo je do toga da mladi fakultete upisuju zbog diplome, ne zbog znanja, pa se kod nas visoko obrazovanje često svodi na to ‘daj da imam taj papir’. A i taj papir može da se kupi. Problem je i što mnogi studijski programi nisu akreditovani, pa diploma ne vrijedi nigdje van granica BiH. Nadu mladima ne daju ni sve češći slučajevi gdje su najbolji studenti godinama bez zaposlenja. Tu su i privatni fakulteti koji su sve popularniji i koji odvlače značajan broj studenata. Čak mnogi profesori više pažnje pridaju svom radu na privatnom, nego na državnom fakultetu“, ističe naša sagovornica.

Ona kaže kako je čudi da uopšte imamo studenata ako znamo da prvi čovjek zemlje jasno poruči „možete biti najbolji student, ali ako niste u sistemu vlasti sve je to zabluda“. Ako prvi čovjek države obrazovanje nazove zabludom i imenovanjem na važne funkcije ljudi sa kupljenom diplomom legalizuje pijacu diploma, šta da očekujemo dalje?

Reforme visokog obrazovanja su, smatra ona, nužne, ali pod uslovom da se njima bave stručnjaci koji žele da rade na budućnosti ove zemlje. U suprotnom ćemo dobiti instant reformu koju će skupštinska većina usvojiti da bi neki ministar, koji nije proveo nijedan dan u prosvjeti, mogao reći da je ispunio svoje obećanje i to rame uz rame sa ministrom koji ima kupljenu diplomu.

„Nije nikada kasno da se šteta sanira, ali da bi bilo kakva reforma u Republici Srpskoj uspjela potrebno je smijeniti 90 odsto ljudi koji su trenutno na rukovodećim funkcijama. Da ne bude da je sve crno, oba univerziteta imaju sjajne profesore od kojih može i te kako da se nauči, takođe su sa naših univerziteta izašli sjajni stručnjaci koji su uspješni širom svijeta, samo su često u sjeni loših primjera i pogrešnih praksi koje imamo“, kazala je Tanja Vukomanović.

Dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci i poslanik SNSD-a u parlamentu Srpske Ranka Perić Romić nije odgovarala na naše pozive i poruke.

(Moja Hercegovina)