Demostat: Studenti i korona demonstracije

Demostat: Studenti i korona demonstracije

Prvi je veliki povratak korone – masovnog zaražavanja kovidom 19, nakon što je objavljeno da je virus pobijeđen i da će pandemija polako da jenjava. K

Parlamentarizam u Evropi za vrijeme korone
Kako je radila srpska „bot“ armija: 43 miliona tvitova podrške Vučiću
Savet ministara BiH i put u NATO

Prvi je veliki povratak korone – masovnog zaražavanja kovidom 19, nakon što je objavljeno da je virus pobijeđen i da će pandemija polako da jenjava. Kako je snaga zaraze potcijenjena i kako su eksplodirala nova žarišta, uvek osjetljivo postizborno razdoblje, potpalo je pod novu krizu. Same demonstracije kao takve nisu prijetnja. Vučić ih je imao i poslije izbora 2016. – miting parlamentarne opozicije koja je tada upravo prošla cenzus. Zatim, duže i ozbiljnije proteste Protiv diktature poslije predsjedničkih izbora 2017. Potom se činilo da je ta nit postizbornih izlazaka na ulicu prekinuta na beogradskim izborima 2018. Tadašnji opozicioni kandidat za gradonačelnika Dragan Đilas prihvatio je potom ideju o bojkotu, da se izbori ospore unaprijed, a ne poslije glasanja. Ta se ideja, uprkos otpora dijela liberalne javnosti, dobro primila ne toliko koliko kod opozicionih pristalica, koliko kod onih koji su nezadovoljni vlašću. Takvih birača koji su protiv Vučića, a nisu za sadašnju opoziciju, je najviše.

Međutim, za tu ideju je bojkot blok uradio još jednu dobru stvar time što nije radio ništa. Nebitno je da li zbog korone ili drugih razloga. Antiizborna kampanja, sem niskog intenziteta, na društvenim mrežama, uopšte nije ni vođena. Što je još značajnije, nije ni pokušano osporavanje izbora uprkos izbijanju više manjih glasačkih skandala od “mađarskih glasova u Vranju” pa nadalje. Izgledalo je samim tim da je postizborno razdoblje “osigurano” koronom, da demonstracija, pogotovu masovnih neće biti. Da će se bojkot zaustaviti i završiti na ličnom činu, čuvanju sopstvene savjesti i sličnim povlačenjem iz sfere politike. I jeste se povukao u dubinu, ali nije se zaustavio.

Ostavši zbog bojkota bez neprijatelja u sudaru sa pravom korona stvarnošću, Srpska napredna stranka i Vučić su se našli u praznom prostoru i na ivici ambisa, odakle može da ih gurne bilo šta. Čim su popustili gard prema koroni, snašao ih je potres, a tako će biti i za sve drugo što slijedi. Slično se desilo i u poplavama 2014. kada je Vučić ušao u mandat premijera – dotadašnje pobjede nisu se važile, voda nije isto što i Demokratska stranka, ljudi su očekivali da vlast nešto uradi da spriječi katastrofu.

Bojkot sada, nije uspio na spoljnopolitičkom planu – Vučića možda ne podržavaju iz Evropske unije, ali ga ne ruše, niti će ga rušiti. Niti je uspjo na na unutrašnjem planu – nema nikakvog pritiska sem onog koji vrši Saša Radulović da Republička izborna komisija poništi izborni postupak. Isto je međutim, Saša Radulović radio i 2016. na isti način – žalbama Upravnom sudu, i klackalicom između RIK-a i suda. Tada je ušao u parlament i ubrzo odustao od tog pravnog nadgornjavanja. Sada je i to nadgornjavanje u sijenci korone.

Izbore niko više ne smatra važnim u odnosu na koronu i zdravlje ljudi. Tu je srž uspjeha i dubinskih potres bojkota – doveden je u pitanje način na koji Vučić stvarno “proizvodi” većinu za svoju vlast. Široke sumnje u tu proizvodnju su se poklopile sa sumnjama u zdravstveni sistem i u državu i hrane jedna drugu.

“Ako nas ne ubije korona, ubiće nas sistem” tako glasi poruka studentskih govornika. Koliko se Vučićeva većina može smatrati prividnom i upitnom pokazuje baš taj noćni izlazak studenata na ulicu. Kako je Vučić na Radio-televiziji Srbije objavio da se ponovo uvode strože mjere protiv pandemije, među kojima je i iseljavanje iz studentskih domova, tako su studenti gotovo istovremeno, izašli na ulicu i najavili proteste. Još dok su išli ka Skupštini, već je iz Vučićevog okruženja, medijima javljeno da će mjera biti promijenjena i da će studenti moći da ostanu u svojim sobama.

To je ozbiljan znak krize legitimiteta. Bilo koja odluka ili postupak vlasti može izazvati izbijanje demonstracija sa kojih će se poručivati da Vlada nema povjerenje naroda, i da su korona izborni ništavni. Studenti imaju određenu političku težinu kao takva grupa, uprkos tome što su se svi njihovi protesti u novije vrijeme završavali interesnim nagodbama sa državnim i univerzitetskim vlastima. Nagodbama o broju bodova za budžetsko studiranje, upise godina i druge stvari koje se njih tiču.

Sada su prilikom brzog pozivanja preko društvenih mreža i izlaska na ulicu, imali jasnu podršku i usmjeravanje pojedinih “profesionalnih” buntovnika iz Đilasovog i okruženja Vuka Jeremića i Zorana Lutovca. Međutim, to nije toliko presudno, koliko reakcija i odziv. U nizu loših znakova po Vučićevu vlast, loš istorijski znak je i taj što su studenti prvo krenuli iz svog najvećeg studentskog naselja, odnosno Studentskog grada, koji se sastoji od četiri bloka i broji više hiljada stanara.

Politička epoha koju sad živimo, počela je sličnim znakom – noćnim izlaskom studenata iz Studentskog grada u Beogradu u februaru 1989. kao odgovorom na zbor u Cankarjevom domu u Ljubljani, na kome su slovenački komunisti podržali albanske rudare, koji su štrajkovali protiv Slobodana Miloševića. Studenti su i tada došli pred Skupštinu, a njihovo “izvlačenje” na demonstracije bilo je tada potpuno organizovano. Pozivani su preko razglasa i smjesta su im se obratili tadašnji rektor Milorad Unković i drugi komunistički funkcioneri, svi usred noći spremni i dotjerani da drže govore. Ipak, ni odziv ni manipulacija raspoloženjem studenata, ne bi bili mogući da stvarna osjećanja nisu postojala.

Osjećanje nezadovljstvo je tada izranjalo iz gubitka kontrole nad krizom u Jugoslaviji, u sadašnjosti izranja iz gubljenja kontrole nad pandemijom. Studentske demonstracije nose i tu opasnost po vlast zato što imaju opštost – ukidaju glavnu podjelu na “naci-četnike” i “građanske-liberale”, i samim tim lako pridobijaju široku podršku. Demonstracije “1 od 5 miliona” bile su najmasovnije u decembru 2018. kada su u istoj koloni, ali na distanci, bile i zastave Dveri i zastave gej grupa. Studentski pokreti omogućavaju da u istoj koloni budu “i fašista i peder” a protiv “diktatora”. Tu podjelu ukida i bojkot.

Postoji i velika prepreka da studentske demonstracije prerastu u ozbiljne. Problem je u tome što je riječ “studentski” isuviše mnogo puta upotrijebljena u prethodne dvije godine, vezano kako za demonstracije koje su se neslavno ugasile 2019. tako i za bojkot blok Savez za Srbiju. Bolno smiješan primjer kako to može da završi jeste, priča o telefonu Jelene Anasonović – aktivistkinje iz protesta Protiv diktature i “1 od 5 miliona”. Poslije svih vatrenih govora i navoda o represiji Vučićevog režima i policije, na kraju je policija morala da razriješava da li je Srđan Marković, koji je preuzeo udruženje Jedan od pet miliona, kada se Anasonović povukla, vratio koleginici mobilni telefon ili nije.

Demostat / Vikend analiza Jasmine Lukač